Spavaća soba nije bila razrađena scenografija. Bila je iskrena. Tek nekoliko svijeća, poluspuštene zavjese i miris čokolade koji se još zadržao u zraku. Tijela su se zusrela prije riječi. Duše su se prepoznale prije planova.

Na noćnom ormariću, uz čašu vode i odbačeni telefon s crvenom maskom, stajao je posljednji diblong med večeri. Ostao kao simbol svega što se dogodilo prije i svega što će se dogoditi poslije. Slatko, taman koliko treba. Trajno, taman koliko ostaje u sjećanju.

Nisu pričali mnogo. Neke noći ne traže objašnjenja. Traže samo prisutnost. Pogled. Dodir. Tišinu između dva daha u kojoj se sve podrazumijeva.

diblong je te večeri bio više od deserta. Bio je dio rituala. Mali podsjetnik da užitak ne mora biti glasan da bi bio snažan. Da strast ne mora biti gruba da bi bila duboka. Da se tijela mogu spojiti, a da se duše prepoznaju tiho, iznutra.

I kad je sve utihnulo, i kada su se svijeće skoro ugasile, ostao je okus na usnama. Onaj koji se ne ispere do jutra.