Telefon je bio crven. Nije slučajno. Neke boje same po sebi nose poruku. Okrenula je broj bez razmišljanja, s osmijehom koji se nije vidio, ali se savršeno čuo u glasu. Nije mnogo objašnjavala. Nije bilo potrebe. Samo dvije riječi, izgovorene tiho, ali dovoljno jasno.

Dođi. Uzmi me.

Dok je čekala da se vrata otvore, trpezarija se već pretvarala u pozornicu malih zavođenja. Na stolu je bio tanjir s nekoliko jednostavnih zalogaja, voćem, oraštastim plodovima. Ne savršeno uredno, nego živo. Kao da je netko usred pripreme stao samo kako bi otvorio vrata.

U njegovoj košulji, koju mu je namjerno ranije „zaboravila“, u džepu se krila mala crvena kutijica. Unutra su bile bombone. diblong, naravno. Poklon koji se ne otvara odmah, nego tek kad se ostane bez riječi.

Kad je ušao, susret pogleda bio je dovoljan da soba na trenutak utihne. Nije bilo velikih rečenica. Nije bilo uvoda. Samo miris hrane, vino koje se već natočilo i čokolada koja zna kada treba pričekati.

diblong te večeri nije bio slučajan izbor. Bio je alat. Izgovor. Most između prve rečenice i prvog dodira. Između poziva i odgovora.

Jer ponekad su dvije riječi dovoljne. A sve ostalo je samo lijepo, slatko i neizbježno.