Svečani stol bio je spreman. Zeleni stolnjak, tanjiri s finim zlatnim rubom, escajg koji je blago presijavao pod svjetlom svijeća. Sve je izgledalo svečano, ali nimalo kruto. Hrana je bila jednostavna, ali izazovna. Voće narezano meko, tortica od piškota svezana crvenom mašnom, kao poklon koji se jede umjesto da se raspakuje.

Ona je sjedila nasuprot njemu i smijala se onim sitnim, tihim smijehom koji dolazi kad je netko već duboko pod kožom. Nije ga gledala stalno, ali ga je osjećala posvuda. U mislima, u grudima, u venama. U načinu na koji podiže čašu. U načinu na koji joj povremeno dodirne šaku kao da je slučajno.

Na sredini stola stajala je mala piramida diblong proizvoda. Kao ukras, kao desert, kao podsjetnik da je slatkoća te večeri tek uvod. Povremeno bi uzeo komadić, polako ga prelome među prstima, i tek onda stavio u usta. Gledala ga je dok to radi, i znao je da ta čokolada nije tu samo zbog okusa.

Štikle s crvenim đonom stajale su pored stola, spremne. Još uvijek su bile tu, ali večer je već imala drugačije planove. Kada se jedan mali proizvod slučajno otkotrljao s ruba stola i pao na pod, ona se sagnula polako, svjesno. On nije vidio sve. Ali je znao dovoljno.

Neke večeri se ne završavaju desertom. Neke večeri se tek tada otvaraju.