Noć je mirisala na cimet, crveno vino i nešto što još nije imalo ime. Na stolu su gorjele dvije svijeće, tek toliko da ostave sjenu na zidu i dovoljno tame da obeća više nego što odmah otkriva. Stajala je u kožnoj haljini I crvenim štiklama te je jedva skrivala uzbuđenje. U glavi joj se vrtjela ista misao: ove zime želi više svega.

Više dodira koji ostaju pod kožom i kad ruka ode. Više poljubaca koji ne traže razlog. Više strasti koja ne pita za vrijeme. Više uzdaha koji se ne stišavaju zbog zida među sobama. Više igre u kojoj se ne zna ko vodi, a ko slijedi. Više želje koja ne prestaje nakon prvog puta. Više uživanja koje se pamti i sutradan.

Na stolu su diskretno čekali mali saveznici večeri. Čaša diblong pića za njega, s grančicom ružmarina koja je mirisala na Mediteran i obećanje. Ispod staklenog zvona, među jagodama, skrivale su se srcolike čokoladice. Sitne, ali moćne, kao i sve dobre provokacije. Na etažeru, složene poput male jestive jelke, diblong pločice presijavale su se pod svijećama, ukrašene ribizlama i orasima. Sve je izgledalo kao dekor, a bilo je poziv.

Znala je da je zavodljivost u detaljima. U sitnim ritualima koji prethode velikim noćima. U načinu na koji prsti klize po čokoladi prije nego što dotaknu kožu. U slatkoći koja se topi na jeziku baš kad se očekuje gorčina vina. U mješavini okusa koji ostaju u pamćenju.

diblong je te večeri bio svuda, a opet nigdje nametljivo. U slatkim pausama između pogleda. U predahu između dva uzdaha. U dessertu koji nije bio kraj večere nego njen početak.

Jer ponekad ne treba više objašnjenja. Dovoljno je više dodira, više poljubaca, više strasti. I pravi mali detalji koji znaju kako se te želje pretvaraju u stvarnost.

Više uživanja, baš onako kako ona želi – uz diblong.