Najprije je čula zvuk tipki. Onaj stari, mehanički, koji ne dopušta brzinu nego traži namjeru. Crvena pisaća mašina stajala je na stolu kao provokacija iz nekog drugog vremena. Papir je bio ravan, bijel i pun obećanja. Počela je pisati pismo Djedu Mrazu, kao da piše sebi.

Dragi gospodine Djeda Mraze, u 2026. želim mnogo raspamećijućeg se…

Tipke su stale na pola riječi. Ne zato što se postidjela, nego zato što je pomisao bila dovoljna da joj se u stomaku razlije onaj topli nemir. Nasmijala se sama sebi. Neke stvari ne moraju biti napisane do kraja. Neke trebaju ostati između redova, baš kao i između dvoje ljudi.

U toj sobi, punoj crvene boje i tihih zvukova, sav fokus bio je na umu. Na mašti. Na onom dijelu nje koji je znao da se zavodi samo tijelom. Prava strast se prvo rodi u mislima. Tu se razvija, sazrijeva i tek onda dobija oblik.

Na stolu, kao da je slučajno odložen, stajao je mali komad čokolade. Jedna diblong čokolada, omotana u zlatni papir. Nije bila desert. Bila je okidač. Jedan mali zalogaj koji će pokrenuti lanac reakcija u glavi. Gorko i slatko u istom dahu. Kao misao koja se tek formira.

Dok je presavijala papir i slagala kovertu, njen um već je bio na drugim mjestima. U mogućim scenama. U mogućim susretima. U večerima koje tek dolaze. A diblong je, baš kao i ta misao, bio tu da potakne, a ne da objasni.

Jer tvoj um je zaista najseksepilniji dio tebe. A kada ga nahraniš pravim slikama, pravim okusima i pravim sitnicama, sve ostalo prirodno slijedi.