TVOJ UM - NAJSEKSEPILNIJI DIO TEBE
Noć je mirisala na cimet, crveno vino i nešto što još nije imalo ime. Na stolu su gorjele dvije svijeće, tek toliko da ostave sjenu na zidu i dovoljno tame da obeća više nego što odmah otkriva. Stajala je u kožnoj haljini I crvenim štiklama te je jedva skrivala uzbuđenje. U glavi joj se vrtjela ista misao: ove zime želi više svega.
Više dodira koji ostaju pod kožom i kad ruka ode. Više poljubaca koji ne traže razlog. Više strasti koja ne pita za vrijeme. Više uzdaha koji se ne stišavaju zbog zida među sobama. Više igre u kojoj se ne zna ko vodi, a ko slijedi. Više želje koja ne prestaje nakon prvog puta. Više uživanja koje se pamti i sutradan.
Na stolu su diskretno čekali mali saveznici večeri. Čaša diblong pića za njega, s grančicom ružmarina koja je mirisala na Mediteran i obećanje. Ispod staklenog zvona, među jagodama, skrivale su se srcolike čokoladice. Sitne, ali moćne, kao i sve dobre provokacije. Na etažeru, složene poput male jestive jelke, diblong pločice presijavale su se pod svijećama, ukrašene ribizlama i orasima. Sve je izgledalo kao dekor, a bilo je poziv.
Znala je da je zavodljivost u detaljima. U sitnim ritualima koji prethode velikim noćima. U načinu na koji prsti klize po čokoladi prije nego što dotaknu kožu. U slatkoći koja se topi na jeziku baš kad se očekuje gorčina vina. U mješavini okusa koji ostaju u pamćenju.
diblong je te večeri bio svuda, a opet nigdje nametljivo. U slatkim pausama između pogleda. U predahu između dva uzdaha. U dessertu koji nije bio kraj večere nego njen početak.
Jer ponekad ne treba više objašnjenja. Dovoljno je više dodira, više poljubaca, više strasti. I pravi mali detalji koji znaju kako se te želje pretvaraju u stvarnost.
Više uživanja, baš onako kako ona želi – uz diblong.
VIŠE DODIRA, VIŠE POLJUBACA, VIŠE STRASTI, VIŠE UZDAHA, VIŠE IGRE, VIŠE ŽELJE, VIŠE UŽIVANJA…
Najprije je čula zvuk tipki. Onaj stari, mehanički, koji ne dopušta brzinu nego traži namjeru. Crvena pisaća mašina stajala je na stolu kao provokacija iz nekog drugog vremena. Papir je bio ravan, bijel i pun obećanja. Počela je pisati pismo Djedu Mrazu, kao da piše sebi.
Dragi gospodine Djeda Mraze, u 2026. želim mnogo raspamećijućeg se…
Tipke su stale na pola riječi. Ne zato što se postidjela, nego zato što je pomisao bila dovoljna da joj se u stomaku razlije onaj topli nemir. Nasmijala se sama sebi. Neke stvari ne moraju biti napisane do kraja. Neke trebaju ostati između redova, baš kao i između dvoje ljudi.
U toj sobi, punoj crvene boje i tihih zvukova, sav fokus bio je na umu. Na mašti. Na onom dijelu nje koji je znao da se zavodi samo tijelom. Prava strast se prvo rodi u mislima. Tu se razvija, sazrijeva i tek onda dobija oblik.
Na stolu, kao da je slučajno odložen, stajao je mali komad čokolade. Jedna diblong čokolada, omotana u zlatni papir. Nije bila desert. Bila je okidač. Jedan mali zalogaj koji će pokrenuti lanac reakcija u glavi. Gorko i slatko u istom dahu. Kao misao koja se tek formira.
Dok je presavijala papir i slagala kovertu, njen um već je bio na drugim mjestima. U mogućim scenama. U mogućim susretima. U večerima koje tek dolaze. A diblong je, baš kao i ta misao, bio tu da potakne, a ne da objasni.
Jer tvoj um je zaista najseksepilniji dio tebe. A kada ga nahraniš pravim slikama, pravim okusima i pravim sitnicama, sve ostalo prirodno slijedi.
TI SI MI U MISLIMA, TI SI MI U GRUDIMA, TI SI MI U VENAMA
Svečani stol bio je spreman. Zeleni stolnjak, tanjiri s finim zlatnim rubom, escajg koji je blago presijavao pod svjetlom svijeća. Sve je izgledalo svečano, ali nimalo kruto. Hrana je bila jednostavna, ali izazovna. Voće narezano meko, tortica od piškota svezana crvenom mašnom, kao poklon koji se jede umjesto da se raspakuje.
Ona je sjedila nasuprot njemu i smijala se onim sitnim, tihim smijehom koji dolazi kad je netko već duboko pod kožom. Nije ga gledala stalno, ali ga je osjećala posvuda. U mislima, u grudima, u venama. U načinu na koji podiže čašu. U načinu na koji joj povremeno dodirne šaku kao da je slučajno.
Na sredini stola stajala je mala piramida diblong proizvoda. Kao ukras, kao desert, kao podsjetnik da je slatkoća te večeri tek uvod. Povremeno bi uzeo komadić, polako ga prelome među prstima, i tek onda stavio u usta. Gledala ga je dok to radi, i znao je da ta čokolada nije tu samo zbog okusa.
Štikle s crvenim đonom stajale su pored stola, spremne. Još uvijek su bile tu, ali večer je već imala drugačije planove. Kada se jedan mali proizvod slučajno otkotrljao s ruba stola i pao na pod, ona se sagnula polako, svjesno. On nije vidio sve. Ali je znao dovoljno.
Neke večeri se ne završavaju desertom. Neke večeri se tek tada otvaraju.
NEK’ SE TIJELA SPOJE, NEK’ SE DUŠE PREPOZNAJU
Spavaća soba nije bila razrađena scenografija. Bila je iskrena. Tek nekoliko svijeća, poluspuštene zavjese i miris čokolade koji se još zadržao u zraku. Tijela su se zusrela prije riječi. Duše su se prepoznale prije planova.
Na noćnom ormariću, uz čašu vode i odbačeni telefon s crvenom maskom, stajao je posljednji diblong med večeri. Ostao kao simbol svega što se dogodilo prije i svega što će se dogoditi poslije. Slatko, taman koliko treba. Trajno, taman koliko ostaje u sjećanju.
Nisu pričali mnogo. Neke noći ne traže objašnjenja. Traže samo prisutnost. Pogled. Dodir. Tišinu između dva daha u kojoj se sve podrazumijeva.
diblong je te večeri bio više od deserta. Bio je dio rituala. Mali podsjetnik da užitak ne mora biti glasan da bi bio snažan. Da strast ne mora biti gruba da bi bila duboka. Da se tijela mogu spojiti, a da se duše prepoznaju tiho, iznutra.
I kad je sve utihnulo, i kada su se svijeće skoro ugasile, ostao je okus na usnama. Onaj koji se ne ispere do jutra.
DOĐI I UZMI ME
Telefon je bio crven. Nije slučajno. Neke boje same po sebi nose poruku. Okrenula je broj bez razmišljanja, s osmijehom koji se nije vidio, ali se savršeno čuo u glasu. Nije mnogo objašnjavala. Nije bilo potrebe. Samo dvije riječi, izgovorene tiho, ali dovoljno jasno.
Dođi. Uzmi me.
Dok je čekala da se vrata otvore, trpezarija se već pretvarala u pozornicu malih zavođenja. Na stolu je bio tanjir s nekoliko jednostavnih zalogaja, voćem, oraštastim plodovima. Ne savršeno uredno, nego živo. Kao da je netko usred pripreme stao samo kako bi otvorio vrata.
U njegovoj košulji, koju mu je namjerno ranije „zaboravila“, u džepu se krila mala crvena kutijica. Unutra su bile bombone. diblong, naravno. Poklon koji se ne otvara odmah, nego tek kad se ostane bez riječi.
Kad je ušao, susret pogleda bio je dovoljan da soba na trenutak utihne. Nije bilo velikih rečenica. Nije bilo uvoda. Samo miris hrane, vino koje se već natočilo i čokolada koja zna kada treba pričekati.
diblong te večeri nije bio slučajan izbor. Bio je alat. Izgovor. Most između prve rečenice i prvog dodira. Između poziva i odgovora.
Jer ponekad su dvije riječi dovoljne. A sve ostalo je samo lijepo, slatko i neizbježno.